(Izmenavremena)
27. decembar 2010.
Priča o (Izmenivremena)
savremena je, bajkovita skaska o profesionalnom sportisti koji se na
izmaku svog trošnog igračkog vremena zadesio na životnom raskršću i
posle jednog sasvim iznenadnog susreta, došao u posed ogromne
stvaralačke moći. Poput Roberta Džonsona, s tim što ovoga puta na
raskrsnici nije dežurao nečastivi, nego se na stazi kojom je momak želeo
da udari našao Gospod sam. Bogojavljanje koje mu se dogodilo bilo je
istinsko rođenje (Izmenevremena), iako je ovaj naziv kao
neobična šifra u zagradama došao nešto kasnije. Njegovo se unutrašnje
vreme zaista izmenilo. Promenio se i lični kvalitet svetlosti. Počeo je
da piše iluminativne pesme i da ih peva uz gitaru i usnu harmoniku.
Dabome, ništa nije morao da plati za ove talante pošto Bog ne trguje
darovima.
Bog i arhetipski kušač iz novozavetne i faustovske legende, na ovom drumu,
imali su samo jednu sličnost – afinitet prema bluzu.
Momak koji je tada stajao na raskršću bio je Nikola Nešković.
Danas je Nikola otac dvema blizankama, Mili i Veri, a svoj svagdanji
hleb zarađuje kao veroučitelj u osnovnoj školi. Snažno epifanijsko
iskustvo usidrilo je njegovu bogotražiteljsku brodicu u mirnoj luci
pravoslavlja. On je tako pronašao sigurno pristanište svoje duše, ali
nije prestao da pustolovi.
Sudbinski susret s Gospodom bio je podsticaj za avanturističku plovidbu koja je sada bila izmeštena u
bezobalne vode umetnosti. Počele su da se rađaju pesme s prepoznatljivim
oreolom novostečene besplatne blagodati, ali još uvek u otvorenom
tragalačkom duhu. Svaka je njegova autorska pesma postala fragment
opitnog sećanja na onaj mistični događaj na raksršću.
Umesto
isihastičkog tihovanja i umne molitve, Nikola je uzeo da toplim glasom i
iskrenim stihom iz srca čuva živi spomen na pronađeno poreklo. Svoju
svetiljku podigao je visoko kao putokaz kako bi i drugi tražitelji mogli
da je vide.
Mnogi ljudi beznadno tumaraju sami za sobom, neki se za
života ne nađu nikada, a neki se sasvim pogrešno pronađu. Svima njima je bilo
kakva luča na putu neizmerna pomoć.
Magično ozračje (Izmenevremena) dobrim delom dolazi iz nepovredive molitvene sprege između jednog čoveka i Apsoluta. Međutim, posebna dragocenost počiva u tome što se ovaj tihi čovek, uza sve svoje duboko verski
prožeto osećanje sveta, nije odrekao starih, nedoktrinarnih uticaja.
Naprotiv, velikodušno ih je sve do jednog prelio u hrišćanski sasud
svoje bujne stvaralačke ličnosti.
Nepregledna američka prostranstva
ostala su voljeni predeli njegovih stihova i posle prosvetljujućeg
susreta, a veliki lovci na Boga drugačije hrišćanske konfesije, poput
Džonija Keša i Dejvida Judžina Edvardsa, postali su istinski heroji koji
kao Neškovićeva starija duhovna braća promiču širokim prerijama
njegovog zaumnog sveta. Cela indijanska civilizacija u nestajanju
ukorenila se u njegovom slovenskom biću. A posebno mesto pripalo je
Judžinu Rouzu, Serafimu u monaštvu, koji je iz svog zabačenog skita u
čestarima Platine pronosio pravoslavnu veru po američkom tlu.
Takva je
Amerika, belačka, samo koliko i crnačka i starosedelačka, jednako
spiritualna u psalmu, gospelu i indijanskoj obrednoj popevci, bila motiv
za jednu od najboljih pesama (Izmenevremena), a možda i jednu od najlepših koja je napisana i otpevana na srpskom jeziku u nešto poslednjih godina.
Postoji jedan dragocen video zapis u kojem Nikola Nešković i Tomislav Zorić iz Olovnog plesa tiho pevaju tu pesmu, Do sna Amerike, na grobu Milana Mladenovića. Simboličan čin posvete i dubokog naklona, utoliko više što je rafinirani lirski identitet (Izmenevremena)
umnogome zasnovan na Mladenovićevom novosimbolizmu, a u širem korpusu
srpskog pesništva – na poetici Ivana V. Lalića i Branka Miljkovića od
kojeg je Nešković pozajmio uvodne stihove za himničnu Decu sunca. Dosluh s Milanom Mladenovićem bitan je i zbog logičnog i opravdano podignutog mosta kojim (Izmenavremena)
povezuje novotalasne autore iz osamdesetih s novoodmetničkom scenom u
čijem je stvaranju Nešković učestvovao.
Forma, sadržina i društveni
okvir sasvim su drugačiji, ali suštinska srodnost postoji.
(Izmena vremena) od početka pripada neformalnom kantautorskom pokretu Novih Odmetnika.
U ovu družinu Nikola Nešković je osim isceliteljskih pesama uneo i
svoju pastirsku dobrotu, blagost i pouzdanje starog ispovednika. Od svih
autora u odmetničkoj porodici, on je najverniji unutrašnjem nalogu
tišine. Opredelio se da pevanjem, a ne tihovanjem proslavi život, ali je
uzeo monaški manir. Njegova stvaralačka ingenioznost od aksetske je
sorte. Verovatno se zato ovaj nekonvencionalni odmetnički apostol sa
obaveznom gitarom i jevanđeoskom knjigom ponekad učini odveć povučenim,
suptilnim i stišanim.
Njegovoj muzici to nije na štetu.
Naprotiv, često
je najposnija pesma ona koja ume da udari najteže.
Uostalom, čovek koji je dobio dar da svojim pevanjem izmeni vreme
u drugome ima sasvim poseban razlog za tihost. Zavetovao se na budnost.
Još od sudbinskog susreta na raskršću, on poput indijanskog tragača
pažljivo osluškuje ne bi li ponovo čuo meke korake Spasitelja koga je
jednom sreo.
- Autor: Miloš Zubac
- Foto: Aleksandar Dickov i Goran Štrbo
Коментари
Постави коментар