Nina Romić
Pojava
Nine Romić na prostorima na kojima je i lane bilo vrsnih kantautora,
ali ne i dovoljno priznatih i prepoznatih žena od tog dara i posla, u
jednom posve oskudnom, korumpiranom vremenu u kojem se toliko toga
bezvrednoga razmetljivo reprodukuje, a toliko malo vrednoga nenametljivo
proizvodi, gotovo da ima snagu mistične objave. Enigmatična Zagrepčanka
s vestern gitarom, zagasitim glasom i ogoljeno ispovednim, ali nikada
trivijalnim versom, prekoračila je granicu koja razdvaja njenu osobnu i
kolektivnu stvarnost ne bi li nadahnula prijemčive duše i setila ljude
na magijsko poreklo pesme i ogromnu stvaralačku moć žene.
Dabome, nije ona došla ovamo s bilo kakvim misionarskim namerama nego
s prtljagom pesama kojima je sama sebe isceljivala. Ali, onaj koji je
sebe jednom zalečio ličnim umetničkim činom, možda će moći isto da
izvede i s tuđim boljkama. Otuda se muzika Nine Romić ne može lišiti
belega onog višeg cilja niti se može prećutati zaumnost svetova iz kojih
se rađa. Otuda je i autorsko prisustvo Nine Romić stalno obasjano
nedokučivom lunarnom svetlošću i uvijeno u tajanstvenu lirsku izmaglicu.
Ova zagonetna devojka iskreno ljubi maglu. Bilo na javi, bilo u pesmi.
Taj afinitet nije samo njena karakterna nego i poetička vrednost. Uvek
na prelazu između tople melanholije i hladne ali nijansirane monohromije
– njene pesme umnogome asociraju na brendirana platna panonskog slikara
Zdravka Mandića. Pomalo su neoprezno novinari podebljavali njenu
privrženost istorodnim kantautorskim pojavama na drugim meridijanima.
Nisu pri tom bili u krivu, naprotiv. Jeste Marisa Nadler, jeste Džoan
Baez. Jeste i Jadranka Stojaković. Naročito potonja, iako bi se na ovu
prirodnu srodnost u znak nepoverenja zacelo podigle obrve mnogih
ljubitelja Nininog sofisticiranog hermetizma. Ali poređenja unutar istog
žanra plodna su samo ako nekome pomažu i nešto mu dobroga pridaju. U
protivnom, uvek se inicijalna lepota nepotrebno gubi i čarolija slabi.
Stvaralački kalibar Nine Romić od one je posebne, neuporedive sorte. Ne
treba joj pomagati niti odmagati poređenjima. U njenom slučaju,
sličnosti bi eventualno valjalo izvoditi iz drugih umetnosti. Iz
likovnih, pošto su aranžmani njenih pesama toliko pikturalni i
promišljeno ambijentalni. Iz pesničkih, budući da i te kako ima ukletog
lirskog romantizma u tamnom jezgru njenih stihova. Ili zbog njene
naklonosti prema stihovima majke Ružice, Mostarke koja je u
devojaštvu pisala izvrsnu poeziju i srećom nije to zatajila od svoje
talentovane kćeri.
Izrazito duhovno opismenjena, Nina Romić je stvaralački identitet
gradila na stari način, poštujući drevni kodeks inicijacije, putovanja i
saznanja. Pronašla je vodiča u Dunji Knebl koja ju je isprva upoznala s
bogatom baštinom hrvatskog folklora i potom povela na hodočašće u
čarobne, inspirativne predele tradicionalnog muzičkog izraza. Zato se
danas u Nininom profilisanom autorskom repertoaru može zalomiti i poneka
zagorska ili međumurska narodna tema. Zato će sutra Nina Romić i sama
kao mentor nesebično pomoći nekom mladom autoru da valjano završi školu
umetničkog zrevanja.
Nina je kraljevski beli krin u neprohodnoj šumi jalove replikantske
muzike i potrošnih stihova koji su trajni koliko jedan hip. Nesumnjivo
je najkompletnija kantautorka u svojoj zemlji. Njena univerzalnost leži u
smeloj leguri suptilno udešene psihodelije, idiomske folk i bluz
motivacije i odmerenog zavičajnog sevdaha u jednom sasvim inokosnom,
nezaboravnom glasu. Ona je praktično još u životnom mladanju, a već je
suvereno nadrasla svaki diktat spoljnih okolnosti u pogledu biranja
dalje stvaralačke staze. Šta god da uzme za svoju izvođačku i autorsku
budućnost, biće to samo njena odluka. Onaj koji je zarana stigao na cilj
nema razloga da žuri i ne može da pogreši u izboru.
Коментари
Постави коментар