NEŠTO DRUGAČIJE

MILOŠ ZUBAC, ČETVRTA ZEMLJA, GRAFOPRINT, GORNJI MILANOVAC, 2022.

NEŠTO DRUGAČIJE

Sad već po pravilu, kad se novom knjigom javi Miloš Zubac, novosadski umjetnik, pjesnik, kantautor, kritičar, znamo da će tu biti nešto drugačije kako spram većine produkcije, tako i spram autorovog ranijeg rada. Tako i u ovoj knjizi, Zubac je u svom tipičnom „razvedenom” i eklektičnom stilu, u raskošno izdatoj i pomno, „starinski” uređenoj tvrdoukoričenoj knjizi – kao u nekom vizualnom presliku vlastitog spisateljskog talenta – sabrao vlastite recentne tekstove različitih žanrova. Ili, kako sam sebi svojstvenom preciznošću na početku sabire pomno, navodeći da se u ovoj knjizi čuvaju: „šezdeset četiri eseja / dve legende / dvadeset dva prevedena pisma / deset razgovora / tri pesme.”

Kod mnogih, ovako sakupljeni tekstovi pokazivali bi „iz aviona” neku vrst nagomilanih prikrivenih marginalija ili, još češće i sve raširenije svaštarenje. Kod Zupca, riječ je o oglednoj suprotnosti takvoj lošoj praksi. Ovo je dapače slavlje jedne posebne stilistike, bogate a bez viškova. U njoj, unatoč tome što Zupca znamo kao pjesnika – „nastavljača loze” – najvažniji, krunski dio knjige bez sumnje je esejistika, ogledi o najraznolikijim, a povezanim pitanjima i preokupacijama. Kao i kod svih vrhunskih stilista, teme se, iako se često radi o sasvim suštinskim stvarima, čak uklanjaju i na momente podređuju samom pisanju: rijetko se naime ima prilike čitati ovako gusto, duboko promišljeno esejističko pisanje, proza svjesna sebe u svakom momentu i na sadržajnom i na ovom glavnom, stilističkom nivou. Proza je to koja, ujedno, jednakom ili gotovo jednakom mjerom i posvećenošću obrađuje (bez pejorativa mišljeno ovdje) i takozvane „marginalne” ili skrajnute pojave kulture – suvremene muzičare-kantautore, ovdašnje i „strance”, pjesnike, pisce, likovnjake – i s druge strane najveće, fundamentalne teme naše historije i ideologije. Autor je to koji jednako predano i odgovorno bistri tako različita pitanja kao što su bolest (!) i ljubav, stavljajući ih u niz sa tekstovima o poeziji, muzici, uz oglede o nekima od najdražih imena naše suvremene poezije i kulture – Mikom Antićem, Duškom Trifunovićem i, uvijek prisutnim, Perom Zupcem, živim klasikom – i autorovim ocem. Pa ipak, jedno pored drugog tematski se i sve to i takvo slaže u knjizi bez ikakve usiljenosti, što je postignuće po sebi, a razlog uspjeha je opet jedan te isti i, cirkularno, već spomenut: stilistika Zupčeva, obrada ove raznolike građe. To je stil koji bi se mogao nazvati nekom vrstom „neobaroka”, ako se oprosti na izrazu i odrednici iako su mišljeni kao kompliment. Kao takav, stil je to silno potreban srpskoj kritici i pisanju uopće danas. Sintaktički i semantički prebogata obrada, neobično usporenog tempa i u isto vrijeme verbalna i misaona preciznost izvedbe impresioniraju od samoga početka. Kad se tekstovi čitaju ovako u kontinuitetu, te su osobine, odnosno vrline, još očitije i iz potonjega traže mnogo čitalačke pažnje. Zubac je autor i mislilac koji spaja i želi da spaja, no kod njega su na svakoj stranici nalazi i namjerenost, čak odrješitost, da se ne spušta razina, prozna, stilska, sadržajna, i dakako – idejna. U tom smislu, to je literatura elitna, kakva treba i da bude u ovo šturo vrijeme lažne književne demokracije. Bilo da piše o nekom nama nepoznatom kantautoru ili o Dušku Trifunoviću na čijoj je poeziji Zubac doktorirao i uknjiživši svoju disertaciju ostavio ne samo maestralnu studiju ne samo o voljenom, a od akademija slabo cijenjenom pjesniku „lakih formi”, već jednu od najvažnijih kritičkih analiza koje imamo danas uopće.

U „Četvrtoj zemlji” nema jednoga reda koji nije izbrušen do visokog sjaja, makar taj sjaj na trenutke prelazio u neobične zatamnjenosti, stvarao ambivalentne sfumature ili ponirao u mračne dubine. Kao moderan, ali i kršćanski autor, Zubac pak nikad ne gubi naročit „metafizički optimizam”, koju god tešku temu ili biografiju obrađivao, pa tekstovi nose sobom rijetku i danas slabo poznatu, ne svakome prepoznatljivu radost, osjećaj – kako bi ga, žanrom Zupcu itekako bliskim, muzičari starog američkog bluza izrazili – da će na kraju ipak sve biti dobro. Pozicija je to koja je veoma rijetka, ako ne i jedinstvena – stav osvještenog intelektualca i pjesnika, kojem su bliski i rokenrol i ideali zapadne civilizacije, istinska otvorenost i manjak bilo kakvih predrasuda prema najbližim narodima, no u isti čas pozicija koja ne negira ni osjećaj vlastite neposredne pripadnosti, nacionalne i religijske, bez straha od pogleda osude ili zlonamjernosti tuđeg mišljenja. U današnjim atomiziranim, striktno, dogmatski podijeljenim društvima, kulturama i njihovim (stvarnim ili lažnim) elitama što su se namnožile na krhotinama negdašnje zemlje, nije Zubac samo drugačija i originalna pojava koja s pozicije stanovite svjesne margine donosi proširenje izbora za inteligentniju publiku. Svojim radom i talentom, ali i samim svojim bićem, vlastitim moralom, kompleksnom etikom koja dijalektički u slijedu porađa i jednako kompleksnu stilistiku – on je štoviše nužan.

Đorđe Matić, Prosvjeta 170 / oktobar 2022, Zagreb