Miloš Zubac u pjesmama diše životnu ostvarenost, a ona treperi u jednoj riječi koja provijava na brojnim stanicama ovog muzičkog putovanja: „porodica”. Foto: Đorđe Bubnjević P lemenito je i ljekovito kad naučite da vas raduje tuđa sreća. A Miloš Zubac na albumima „Paralele” i „Paralele II” sopstvenu sreću prosipa poput padalica iz kosmičkog đerdana. Miloševa sreća je jedna duga putanja, vertikala odrastanja. U tri zemlje i u četiri grada, u Zagrebu, u Novom Sadu, Beogradu i u Tuzli, novosadski kantautor je, istovremeno radeći na ploči „Manastiri”, vrlo ciljano želio da na „Paralelama” okupi ljude bitne za njegovo autorsko formiranje u muzici. Miloš u ovim pjesmama diše životnu ostvarenost, a ona treperi u jednoj riječi koja provijava na brojnim stanicama ovog muzičkog putovanja: „porodica”. Stoga su „Paralele” i „Paralele II” svojevrsna posveta svim njima, Miloševima. Djetinje tuge Na početku „Paralela” Miloš je samo naizgled neuhvatljiv; u pjesmi „Šta si mi rekla ispod orbite”...