Kada je 1958. godine Duško Trifunović stigao u bosanskohercegovačku i jugoslovensku književnost sa svojim Zlatnim kuršumom , kao tajanstveni zanatlija od svega dvadeset pet linearnih ovozemaljskih godina i bar dva i po milenijuma iskustva i pameti, videlo se da je o nekom pesničkom i ljudskom čudu reč i da taj mladić ima breme naročitog višeg poslanstva koje neobično lako nosi i navešćuje: „ Ja mislim da sam ipak došao na vreme došao da vas zavolim da se natpevavamo da me zavolite pa da vam na kraju za to poklonim tamburicu ˮ Takođe, znatno docnije, bilo je jasno da se takav nesvakidašnji pesnik može javiti samo u Bosni, zemlji divnoj ali duboko prožetoj mržnjom i strahom, gde po rečima Andrićevog tragičnog junaka, lekara i emigranta Maksa Levenfelda, „u noći svaka bogomolja, pravoslavna, katolička i muslimanska izbija neko svoje doba, a ko zna koliko pritom otkucava kod Jevrejaˮ. Nije neobično što se u istim ovim koordinatama, bezmalo stoleće posle Maksa Levenf...