PERO ZUBAC - One zore na Paliću (sećanje na Miladina)

Godinama me prati jedan refren, koji, dabome, znam da otpevam i pevam ga u sebi, iz jedne kako samo davne a mlade pesme Miladina Šobića o brigadirima i radnim akcijama na Paliću. Bio sam tamo svih tih godina, govorio pesme brigadirima i slušao druge pesnike i muzičare, glumce i dobronamerne prijatelje mladih, znam kada je i kako pesma nastala i znam kako su je voleli. I mladi i mi stariji. I Miladin.

Podsećam one koji su možda zaboravili Šobića, a rad mladih koji o njemu ovih petnaestak godina nisu ni mogli pročitati ili saznati bilo kakvu informaciju, da je taj sjajni momak iz Nikšića bio i ostao nezaboravna zvezda našeg muzičkog neba, jedan od najboljih kantautora koje smo imali i imamo, specifičnog glasa i naročitog sviranja gitare - dobrog kompozitora i vrlo darovitog pesnika svi su rado pozivali u najgledanije televizijske emisije onog vremena, lep i skroman, kovrdžave plave kose, belozub i krupnook, sa uvek nekom setom makar i na nasmejanom licu, on je pevao svoje pesme od Maribora do Đevđelije, na stadionima i u koncertnim dvoranama, jednostavan i druželjubiv. Znam da je bio posebno vezan za sestru koju je voleo najfinijom bratskom ljubavlju, stalno zabrinut za njeno zdravlje. Kako je ona poboljevala, to je on manje pevao. Kada nas je ona napustila, a i to sam čuo od nekih prijatelja već rasutih po inostranstvu, Šobić je prestao da peva. Tako su mi rekli. Odista, nisam ga nikada potom čuo. A već je osam godina od toga, možda i koja više.

Refren pesme o Paliću vraća mi se i ovoga trena u sećanje:

 

...A ja pamtim i pamtiću

one zore na Paliću...

 

i kao da ga čujem u dugim moskovskim noćima iz leta hiljadu devetsto osamdeset petog, kada smo poslednji put zajedno branili boje Jugoslavije na poslednjem, valjda, Svetskom festivalu omladine.

Nije mi namera bila da se spominjem lepote i valjanosti omladinskih radnih akcija, to je pripadalo jednom vremenu u kojemu je tako nešto imalo smisla.

Spominjem se Šobića jer bi nam njegov povratak vredeo, jer bi se, siguran sam, ako se obnovi onaj kultni subotički festival muzike mladih, on pojavio, makar i ne pevao, makar slušao druge.

Vraćam se, u bistrom i toplom sećanju, večeri na Paliću. Bilo je leto, posle koncerta na kojem je Šobić pevao, ostali smo do dugo u noć sa mladima, pevali pesme, onako, za sebe. Onda je on uzeo na rame svoju gitaru i otišao na jezero. Negde, pred zoru, u rumeni palićki osvit, napisao je pesmu koja me je ponukala da napišem ovaj zapis.

Jedno dugo leto proveo sam sa Šobićem na Kalamoti, malenom ostrvu iz dubrovačkog priobalja, između Lokruma i Lopuda, a prema Šipanu i Mljetu. Svirao je uveče, samo za prijatelje, na terasi vileRuža, ispod stoletnih maslina, pod kojima sam nekoć, u predvečerja, sedeo sa Ferencom Bodrogvarijem. Nije svirao za narod, svirao je samo za prijatelje. Tada je imao običaj da u kasne sate otpeva svoju pesmu o Veljku, posvećenu Veljku Vlahoviću, sa španskim ritmom i mirisom Lorkine Granade u stihovima, a rad njegovog duga Veljku, kako je kazivao, rad njegovog držanja u studentskim događajima 1968. godine.

U Moskvi je na Trgu Josipa Broza Tita, na koji smo otišli i napravili koncert bez dozvole organizatora, a beše to gorbačovljevsko tobož meko doba, uz Bijelo dugme, Bajagu i instruktore, Davorina i hor Mostarske kiše, otpevao jednu od pesama o Titu sa jubilarnog subotičkog festivala posvećenog jednoj važnoj godini revolucije.

Onda je Fejat Sejdić sa svojim trubačima odsvirao No pasaran. Mi smo to mogli da uradimo i mi smo to znali. Na tuđoj zemlji, a svojeglavi. Trg je malen a mi smo bili veliki, mi smo, tada i nikada više, bili zajedno.

Miladin Šobić, moj prijatelj dragi, sada je negde, ne znam gde, i da li još piše pesme i peva svoje pesme, ne znam. Ali znam da se na neki način i on ugradio u ljude koji su opevali Suboticu i da je nekoliko njegovih dolazaka i boravaka u Subotici i na Paliću ostalo u stihovima koji se i sada pevaju, u nekim dalekim gradovima, u nekim dalekim zemljama, gde je sada rasuta moja generacija i generacija, desetak, ili malo manje, godina, Miladina Šobića.

Voleo bih da se vidimo baš u Subotici.

Dovoljno je nadati se.


 

 Tekst napisan početkom devedesetih godina prošlog veka.

 

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

НАДСТРЕШНИЦА

БОГАТ ЧОВЕК КОЈИ ЈЕ УПОЗНАО СМРТ

ЦРВЕНИ ДЛАНОВИ