Miloš Zubac, Kosovske: Bijeg u čudesnu šumu

Projekat je prije svega zalog za promovisanje istinske posebnosti nasljeđa svih naroda Balkana. Za neke nove pjesme sa uzglavlja što šumore proljećem, između jave i sna

 Miloš Zubac pružio dragocjenu priliku da zavirimo u blago jedne zaboravljene škrinje

Album je eskapistički bluz omeđen narodnom lirikom

Kad prođu svi pokliči i koračnice, utihnu bojevanja, granice odstupe, i kad na toj zemlji ne ostanu otisci od koraka bilo čijih iluzija, opet će ostati jezik da šapuće budne snove jednog naroda. I iz tog zdenca žive vode žuboriće narodna lirika.

Budna sanjanja

Miloš Zubac, novosadski muzičar sa istim onim hercegovačkim ishodištem koje je lirikom opjevao njegov otac, pjesnik Pero Zubac, jedan je od rijetkih koji znaju opipati to istinsko bilo i istaći pravu posebnost svojih zemljaka. Od više od 3.000 lirskih narodnih pjesama južnoslovenskog jezika sa prostora Kosova i Metohije, vrlo vjerovatno do sada nijeste čuli nijednu; onih nekoliko primjeraka zaturenih u čitankama nekad davno samo preletjeli... A Miloš je za svoj novi album odabrao deset. Za bijeg u čudesnu šumu jedne prošlosti, u kojoj je tako lako prepoznati obrise i odjeke modernosti.
To je upravo i najljepša vrijednost albuma ,,Kosovske“: da u lakim uspavankama i budnim sanjanjima jednog davnog čovjeka, tako lako prepoznate ovog istog, današnjeg. Onog, koji će u svoj svojoj nemuštosti i lakoći postojanja ostati istoriji nebitan. Debelo ispod radara, sakriven ispod tamne krošnje svakodnevice nekih čežnjivih dana.

Od bjekstva do emancipacije

Zato, ne treba uopšte ni napominjati: većina pjesama albuma ,,Kosovske“ su priče neostvarene ili nesretne ljubavi. Iako početak (,,Rasti, rasti, moj bore zeleni“) vibrira od života, putenosti, klavirske bistrine jednog proljeća, već treća ,,Vile proletoše“ nosi slutnju daljina, propuštenih prilika, neprebolnih nedostajanja. I tako se pjesme i prepliću; u laganoj, sanjivoj spirali života i smrti, iz kojeg jedino i može izvirati lijepa lirika.

 Miloš Zubac uopšte ne bježi od one etikete da mu je muzika dominantno eskapistička. Svojevrsni bluz bjekstva, u vremenu kada prostor sa kog potiču ove pjesme premjeravaju, otpriznavaju, razgraničavaju, čereče, pa opet priznavaju... Prije bluza, ima tu neke nevinosti i lakoće poput bras nasljeđa američkog juga - koje je, recimo, na našim prostorima znao istraživati bend S vremena na vreme. Nakon vrlo angažovanog projekta ,,Serbia“, na kojem je sa Milanom Koraćem prošle godine potpisao šarmantan spisak zamjerki vremenu i prostoru kojem živi, ,,Kosovske“ su tek naizgled apolitične. Ima tu i predivne emancipatorske ideje (,,Zmaj prelete zelenijem lugom“, i jedna djevojka pod njegovim krilom) - i materijala za nove studije, koliko ovakve pjesme svjedoče o sukobljavanju i jakom zagrljaju hrišćanskog i paganskog nasljeđa... A prije svega zalog za promovisanje istinske posebnosti nasljeđa srpskog, i svih naroda Balkana. Za neke nove pjesme sa uzglavlja, što šumore proljećem, između jave i sna.

Stojan Stamenić

teks preuzet iz Pobjede