Prvi put je doputovao u Novi Sad s jeseni 2008. godine. Prethodno smo razmenjivali pisma. Bio je karakteristično lep, majušan čovek hristolikog lica, s dobrotom koju je neštedimice sipao iz svog prepoznatljivog kaputića. Nije negovao zadnje misli, niti je bio sposoban za tako što. Kada sam upoznao njegove roditelje i sestre blizanke, razumeo sam da u takvom okrilju nije ni moglo izaći drugačije. Mnogo poverenja je odavao jer je mnogo poverenja imao. U život i u ljude. Dolazio je iz drugog vremena. Vrgorac je i danas mesto u kojem se kućna vrata ne moraju zaključavati, u kojem data reč još važi, u kojem se deca mogu do noći bezbrižno igrati na ulici. Tako smo se sreli kada je stigao u Novi Sad i tako smo se rastali u Vrgorcu, kada se četiri godine kasnije odjavljivao iz ovog života. S mnogo uzajamnog poverenja. Kada bih mu slao pisma, govorio mi je da obavezno dodam očevo ime kraj njegovog, kako bi poštar odmah znao koji je Ivica Stanković. Bilo ih je nekoliko u Vrgorcu,...