Постови

POVRATNICI

Слика
Onaj sam kojeg ne zanima da ćutanjem stekne bilo kakvo preimućstvo, niti snagu nad tobom. Želim samo da te ponovo upoznam  kao meni rođenu. Ako prisloniš dlan na bubanj u mojim prsima, osetićeš da je to tvoj maternji ritam. Ako spustim uho na damar u tvojim grudima, biće jednako. Sastaviti mnoge krajeve i početke, u jednom klupku života, veština je onih koji odano vole. Zagristi bez računa u gorko jezgro divljine u drugome. Pitomina se sama otkrije kada uzajamno prihvatimo širenje neukroćene vegetacije duše. Onaj sam kojeg nećeš videti u drugoj doslednosti osim u istrajnom vraćanju tebi i radosnom  prepoznavanju svake tople vidre u  bujici tvoje najdublje prirode. Naša su tela popis prilagođenih priča  koje smo pripovedali javno i onih željenih, koje  smo bezglasno izgovarali u  molitvenom tajanstvu srca. Naša su tela sabir doživljenog, dostupnog i nedohvatnog, a ništa naše zaista nije osim mogućnosti ...

Obrad Pavlović: Poezija se brani muzikom

Слика
U nekim davnim vremenima, koja s nostalgijom pominjemo kao srećnija, velikan sovjetske i svjetske poezije Josif Brodski, bio je izložen neviđenom progonu zbog besposličarenja i skitnje. Uzaludno se pred tužiteljem branio, odgovarajući na podsmješljivo pitanje čime se vi mladi gospodine bavite – odgovarao je da piše poeziju. Ma pisanje poezije može biti hobi, a nipošto društveno korisni rad. Poeta je osuđen na višegodišnje progonstvo. Brojne književne nagrade, između ostalih i Nobelova, kao i svjetska slava samo su jedan od dokaza da je Brodskog odbranila poezija. Ukoliko ne postoji nekakav zagrobni život, onda je dokaz ljudskog trajanja samo ono što ostane u sjećanjima ljudi. Zbog toga sve češće i sve intenzivnije mislim da je upravo poezija posljednji bastion odbrane od trivijalnosti i od sveopšte banalizacije u koju je zapalo sveukupno ljudsko bitisanje. I mamo izuzetnu sreću da je večeras s nama Miloš Zubac. Kad želim da ga predstavim, za tenutak zastanem jer ne znam kojim ...

POREKLO TVOJE SNAGE

Слика
Znala si da je budućnost vidljiva u mojim mladalačkim pesmama. I znala si da nikada nisam bio mlad. Presvlačenje majstora, sabijanje vremena, entropija ljubavi, sve je bilo dato. A ti si čitala. Biće da si zato tako mirna i spremna, sada, kada svet koji smo stvarali propada u jedno raskošno ništa.

Miloš Zubac : Na kraju dana, jedino biva važno koliko si bio dobar prema sebi u drugome i prema drugome u sebi

Слика
Ono što pamtim vrlo dobro kada smo razgovarali nekih godina ranije o tvojoj zbirci poezije „ Flor Y Canto ˮ , tada si rekao kako čovek prema životu treba kraljevski da se ophodi, prema svemu što u životu sreće. Tvoja nova zbirka poezije se zove „ Kralj na kiši’’. Volela bih da razgovor otvorimo pričom o kralju i kraljevskom ophođenju. Šta za tebe predstavlja figura kralja? Šta znači ophoditi se kraljevski? I treće, ali ništa manje važno, naprotiv, koja je pozicija Kralja na kiši? „ Dobrog čoveka krase kraljevska osećanja i rečnik siromaha. Mnogi siromah u duši govori kao kralj. ˮ Počnimo razgovor stihovima, tebi i meni je to sasvim prirodno. Zapis pripada prozaidama o dobrom čoveku, koje sam beležio nešto posle knjige „Flor Y Cantoˮ koju pominješ. Te su mi lirske proze izuzetno drage, sećaju me na bliskog libanskog umetnika Džubrana. Na drugom mestu stoji: „Dobar je čovek sam i kraljevski nosi samoću (orao nije u jatu, zato ga ne sledi niko). Ima da uteši mnoge, ...

SLABLJENJE

Слика
Zatvaraš se u neku od zamišljenih utočišnih odaja svoje pretpostavljene suštine svog strpljivo dizanog hrama sumnjajući sada i u odaju i u objektivnost rama za njen prostor i u sebe koji se zatvara i u svoje prvo lice singulara i saobražavaš toj sumnji sasvim opipljiv kvalitet oproštajnog bola koji nervima još primaš u nepoverenju za kakvo je kadar samo čovek hronično odat poverenju uznemiren zato što u odaji nema upravo nikoga ko bi mogao da nasloni glavu i podeli s kamenom zamor na jednake časti kao što se deli hleb pa se teško prepuštaš i pomireno čekaš dok se odaja preobražava u trbuh a ceo svet za koji si mislio da ga poznaješ postaje končić jedne iskrzane uspomene Foto: Vladimir Zubac 1983.

TIŠMIN MLADEŽ

Слика
Hodam sa Slobodanom posle mnogo jeseni. Govori mi kako su ga nedavno pozvali na jednu manifestaciju, ali Aleksandrovim imenom. Ljubazno im je otpisao da bi se rado odazvao, da nije u proteklih dvanaest godina mrtav. Posmatram njegov nos i prvi put vidim kako mladež na njemu poprima oblik srca.

USNULI ŠINOBUS

Слика
Brat moj Milan ponovo snatri. Zagledan u nepoznati svet iza horizonta mogućih stvari, traži polja bezuslovne dobrote i bezrazložne radosti. Budan a dobro odmakao iz školjke budnosti. Stari šinobus vozi ga u san boje lavande. Jedini ume da ga odvede tako daleko. I jedini ume da ga vrati.